Vesna Parun

Ti koja imas ruke nevinije od mojih

Ti koja imas ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbriznost.
Ti koja umijes s njegova cela citati
bolje od mene njegovu samocu,
i koja otklanjas spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao sto proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.

Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime pocinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu lezaju,
i noc tvojega glasa vocnjak
još nedodirnut olujama.

Onda ostani pokraj njega
i budi poboznija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka sto se priblizuju
neduznim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu,
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huci.

Seci njegovim zalom.
Neka te susrecu ozaloscene pliskavice.
Tumaraj njegovom sumom.
Prijazni gusteri nece ti uciniti zla.
I zedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti ce ponizne.

Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u nocima ostrih mrazova.
Neka te miluje djecak kojega zastitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti mirise cvijece koje ja zalivah
svojim suzama.

Ja ne docekah naljepse doba
njegove muškosti.
Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustosili pogledi
gonica stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.

Ja necu nikad voditi za ruku
njegovu djecu.
I price koje za njih davno pripremih
mozda cu ispricati placuci
malim ubogim medvjedima
ostavljenoj crnoj sumi.

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice dok na njega budu
silazile nepoznate godine.

I reci mi katkad nesto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se cude, i susjede
koji zale moju strpljivost.

Ti koja imas ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu!
----------------------------------------

BILA SAM DJECAK

U mjesecinu me sakrila
vecer, utrnuvši svijece.
Svu noc sam zamišljena snila
u modroj šumi kroz drvece.

Bila sam zrno rumena grozda
u zubima sred poljubaca
lisica utekla iz gvozda
djecak, što prackom poklike baca;

i ujed pjesme nasred cela
šarena macka u košari igre.
Šta nisam bila, šta nisam smjela,
zrcalo ribe u zjenici vidre!
-----------------------------------

ZLATO

Ako je zivot rijeka sto tece,
ljubav je zlato natalozeno.
Ona ga u svom koritu njise
A zlato raste. I sto ga dalje
u sebi nosi sve zlatnija je.

Ja vec prevalih tri nizine
Daleko za mnom izvor sumi,
a usce ne znam gdje se krije.
A kad gledam na svoje dno
u sljunku sija zlato cisto.
I od visokog klasja ljeta
zlato je moje raskosnije.
---------------------------------------

NIKAD

Ne znam gdje pocinje praznina mora
Ali slutim sto je taknuo u tebi ili meni glas
koji je blizu negdje rekao:
Nikad

To je rijeka koja se ne, vise ne vraca
u svoj izvor
jer su joj obale dogovorene s nekim nepoznatim
koji ceka u daljini.

To je cvijet koji ne silazi vise
u svoj korijen
jer se ondje naselila buducnost

Nikad.
Sumna trava neizgazenih visoravni,
snijeg na planinama, ljubicastim.

Osvrni se za sobom i gledaj svoje Nikad
u travi sluha i vida naraslo
u sjeni ruku sustalih, u sjaju zelje neugasle

Obazri se, prepoznaj svoje Nikad
po iscezlim nizinama prostrto
I teska misao, koju si zanjihao
postat ce blaga, jer je kraj nje covjek nerazumljiv u svojoj samoci.

A kad se on pomakne u Noc
i u veliki uspavani prostor,
ispruzit ces za njim svoje ruke
i viknuti ;
Ne odlazi
------------------------------------------

DA SI BLIZU

Da si blizu, naslonila bih celo
na tvoj stap i nasmijesena
ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
ne moze da usne ni u nocnoj travi
ni na valu morskom, ni na ljiljanima.

Da si blizu.
Da si barem tako nestalno blizu
kao kisni oblak nad izgubljenom kucom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba sto odlijece
pred dolazak oluje u vecer punu briga.

O, da si barem tako tuzno blizu
kao cvijet sto spava zatvorenih ociju
pod bijelim pokrovom snijega u tisini
kamenih suma, cekajuci proljece.

Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom kretnjom da si blizu
neveselim vrtovima mojim
sto vec sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noc je i svijet je daleko
a ja ne znam mir tvoj.
Ptice moje s tvojih su grana sasle.
I sjaj zore iz mojih zjena odlazi zauvijek
u uvrijedenu zemlju zaborava
u kojoj je neznano ime ljubavi.
------------------------------------------------

TURISTICKI PLAKAT

Blago vremenu u kome ima
netko s tim vremenom nepomirljiv.
U kom je kao oseki plima
protivnik protivniku vidljiv

Blagoj velikoj Nepogodi
kojoj mir u njedrima klija .
I bitkama sto ih predvodi
junak -iluzija.

Al kad na povjest padne rda
i zidine se podno Srda
utvarna nasite sjaja,

godine ce se gladne rojiti ,
u gnjezdu gluh ce slavuj brojiti
kukavicja jaja.
--------------------------------------

UNIDJI POD NAS KROV

Unidji pod nas krov, pristupi k nama, ljepoto,
u nasem seljackom domu savij gnijezda svoja!
Rasvijetli pragove nase, nasu djecu, i potom
skini sa umornih cela pecat brige i znoja.

Neka se pjesma dojmi i radost neka gazdi,
neka je mir domacin koji nam postelju stere.
Neka je hljeba na stolu, i nek je zrnja u brazdi,
obilju ne bi bilo dna, na ribolovu mjere!

Udji, radosti, sestro, sirom ti otvaram vrata,
svoj nasmijanoj djeci da kumujes!
U nas je sijaset srca i alata,
ko mindjuse, seko, povijest da nam kujes.

I neka kroz nase oci, kroz tunel nasega gnjeva
prostruji dah planina i svjezi zubor rijeka.
Neka se slije u jednu, siroka kolosijeka,
sva radost kojom se zivi, i radost kojom se pjeva!
---------------------------------------------------------

OBASJANE RUKE

. . .I najzad, svejedno
jesmo li razumjeli ili nismo
drvo koje nas dozivaše.
Ako ono zna neku rijec
i ako mi znamo neku rijec
koja je jedina ostala visoka
u toj poplavi, jedina poštedena
u zlu svakidašnjem.
Vjetar ce štititi drvo,
a drvo sacuvati rijec
da nam je preda jednoga dana,
da nam je vrati
cistu i visoku zauvijek. . .
---------------------------------------------------

DJEVOJCICA

Više ti ne vidim, dijete,
u osmijehu jabuku crvenu.
Tuge ti pogledu prijete,
pjesmu ti otimlju grlenu.

Na mrki glas djecaka
stado se moje prenulo.
Ko mjeseceva zraka
poljem je srce krenulo.
----------------------------------------

ZAVJET

Ako mi srce ne prestigne ptice
Ako mi oci budu siromasi
Ako mi ruke budu udovice
Koje prisustvo ljubavi ne krasi
I ako nocu ne ceznem u snima
I ako danju ne žudim na javi
I ako venem u mocvarnim dnima
I u tjesnoci duša mi boravi
I ako nalijevam u svijecu
Uhodi tamno da pomognem djelo
I krivom ako vjerujem umijecu
I laži svoje pozajmljujem celo,
Neka mi jutro na prag ne stizava
Neka me zemlja iz milosti briše.
I ako živim k'o jalova trava
Neka me sunce i ne grije više.
----------------------------------------

STIJENA U KOJI BI TREBALO ZAPISATI BALADU

Neka se zna da nismo oduvijek nesretni:
ima čas kad ljubav i život postanu jedno.
U crnom kamenu može se pročitati san zemlje.
U kapi kiše na listu mrke smokve
svečanost ljeta trajala bi stoljeća
i sunce nikad ne bi silazilo
iza golih smežuranih brda.
U jednom jedinom imenu kao u staroj molitvi
skriva se neveseli i mirni smisao svijeta.
S njegovim blijeđenjem i mir je zašao,
srce ga ne može graditi iznova.
I misao je nemoćna da ga traži
u mržnji stvari što jedna drugu poriču.
Vrijeme, zašto puštaš da te mjerimo
našim čelom koje je prestalo žudjeti.
Ljubavi, i tebe smo izmjerili
lažnom mjerom poljuljanog svijeta.
-------------------------------------------

Sto je duga?

Komadic neba isaran
nepoznatom rukom,
na brzinu
izmedu dva pljuska kise.
Kad bismo samo mogli dohvatiti
te cudne vrpce
prije nego se rasplinu,
taj sareni most
sto bljesne, i nema ga vise.
-------------------------------

Mati čovjekova

Bolje da si rodila zimu crnu, o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu, zmiju na logu.
I da si poljubila kamen, bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvjerka, bolje bi bilo nego žena.

I da si porodila pticu, o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna, krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo, drvo bi oživjelo na proljeće,
procvala bi lipa, zazelenio šaš od pjesme tvoje.

Do nogu bi ti počivalo janje, da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš, razumjelo bi tebe milo blašče.
Ovako sam stojiš i sama dijeliš muk svoj s grobovima,
gorko je čovjek biti, dok nož se s čovjekom brati.
--------------------------------------------------------

ČOVJEK KOJEGA PROGONI VATRA

Moj crni gušteru
ne idi za mnom.
Nitko ne smije vidjeti
rupu u vinogradu
u kojoj će iščeznuti
moja pjesma.

RASANJENI NOKTURNO

Lišće noću spava.
Noću mjesec bdi.
Rijeka premješta
vrbike. A zemlja
prebrojava noću
mrtvace i pjeva.

--------------------

ZAHVALNOST

Da sam umrla u djetinjstvu
ne bih znala kuda vode
bijele stramputice
oko srca rasprostrte.
Da sam umrla
na tvojim rascvalim granama
o ružo ljubavi
ružo putenosti
ne bih znala
kako prostor ohrabruje,
kako je beskrajno
privržena samoća
----------------------------

Usnuli mladic

Prostrt na zalu sjenovitog zatona
lezi kao ogradeni vinograd
usamljen i valovima okrenut.
Njegovo lice ljupko je i ozbiljno.
Ne znam je li ljepsa grana sipkova
puna cvrkuta pticjeg,
ili pregib njegova pojasa,
gipkiji od gustera.

Slusam tutanj niske grmljavine
koja se izvija s mora, sve to blize.
I skrivena u liscu stare agave
motrim kako grlo mladica postaje galeb
i odlijece put sunca, klikcuci sjetno
u zutim oblacima. A iz bronce
njegova raskosnog trbuha dize se mrko
cvjetna vrlet, na kojoj se odmaraju
prekrasne vile i kraljice iz bajkâ.

Susti zalo i more je posivjelo.
Zlatne sjenke zasjenise vinograd.
Stubovi oblaka penju se u daljini.
Munje doticu sumovitu uvalu.

Udisem miris ljeta u nasadima
i pustam se da me opaja nagost bilja.
Zatim gledam svoje blistave ruke
i bedra pjenom morskom pozlacena
iz kojih tece ulje maslinika.
I vracajuci mirne oci k njemu
koji spava, uronjen u huku
spore oluje, prastar kao agava,
mislim puna rasijane zudnje
koliko bijelih ptica raskriljenih
drsce u modrim gudurama oblacnim
tog tijela, koje tisinom zbunjuje
sumor mora i samocu trava...
-----------------------------------

NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničeg sjećati.
Samo ćemo živjeti
------------------------------

DOSADA ILI TKO ZNA KAKAV DAN

U pjesmi koju nikad neću napisati
Ima jezero već ostarjelo
Od rose nevidljivih cvjetova koji
Spuštaju nefunkcionalne ljestve
Sve dublje u mene, u neki grad
Do nevesele statue proljeća
Zelenog bubnjara koji čeka
U dronjcima, na vojnickoj kiši,
Negdje gdje su se staromodne suze
Umorile i postale mržnja
---------------------------------------

Kasni sjaj

Trazim te
kao sto naglo valovi prispjeli
sa mracnih mora,
i vec sasvim umorni od huka noci,
istu uvalu zasjenjenu
modrim klisurama pocinka.

Ljubim te
mirno kao suma vecernja
svoje kosute, i kao zemlja
svoju snagu i svoj kasni sjaj,
zabrinuta pred tisinom vocnjaka
i pred polaganim odlaskom ruza.
--------------------------------

Rijeka i more...

On je rijeka, a ja sam more.
Njegov je nemir naglost voda
koje raspasuju travu. Ja ih slušam
kako huče u tjesnom koritu
probijajuć se kroz duboki kanjon
snagom od koje sustaje moja blagost.

Ja sam nestrpljivo more.
On je rijeka.

Njegove lađe nisu moje lađe.
Njegove ptice nisu moje ptice.
Ali njegovim lađama ja sam sidrište
gdje je dopušteno sjesti uz vatru
i smiješiti se jednoj priči
zbog koje se zaboravlja smionost.

Njegovim pticama ja sam klisura
koja ih sakriva u svoje stijene
misleci da ih otimlje oceanu.

On je prispjela rijeka. Ja sam more.
Moje obale postaju njegove obale.
Moje oluje postaju njegovo uzglavlje.
Moja beskrajnost postaje njegov mir.
------------------------------------------