Poučne priče s raznih strana sveta

Naslov: Re: Poučne priče s raznih strana sveta Sub Dec 18, 2010 12:51 am

Nisam baš siguran koliko je ova priča poučna.
Možda samo u smislu da razumemo način razmišljanja budista.
NesaDeBeli
--------------------------------------------------------------------------
Drevne kultivacijske priče: Otpustiti varljivu osjećajnost

Prema legendi, nakon što je Shakyamuni podučavao Dharmu u Balrampuru, svi ljudi toga grada postali su plemeniti, uljudni i mudri. Oni su se međusobno poštovali i pomagali. Izgledalo je kao da je Balrampur raj.
Čovjek, koji nije bio budist, čuo je za ovo. On je dugo putovao do Balrampura da posjeti Shakyamunija i da ga pita za poduku. Međutim, tijekom putovanja, susreo se s nečim što nije mogao razumjeti.
Balrampur je bio u tropskom području, gdje je bilo mnogo otrovnih zmija. Dok je još bio van grada Balrampura, vidio je oca i sina kako rade u polju. Iznenada je otrovna zmija izašla iz trave i ugrizla sina. On je umro kratko nakon toga. Otac je i dalje radio kao i obično te je izgledalo kao da nije dirnut smrću svoga sina.
Čovjek, nebudist, je bio iznenađen pa je pitao starca: "Tko je ovaj mladić?"
"Moj sin."
"Tvoj sin je upravo umro. Zašto nisi žalostan? Ti i dalje radiš kao i obično. Da li je on zaista tvoj rođeni sin?"
"Zbog čega? Smrt je dio života. Blagostanje i propadanje stvari ima svoje vlastito vrijeme. Sada kada je osoba mrtva, ako je dobar, biti će dobar postupak za njega. Ako je bilo loših stvari u njegovom životu, on će odmah doživjeti zasluženu kaznu. Koje dobro mogu donijeti mrtvoj osobi ako plačem?" Starac je gledao u zabezeknutog nebudistu i pitao ga. "Da li ideš u grad? Mogu li te zamoliti za uslugu?"
Kad je nebudist rekao da može, starac je nastavio: "Kad prođeš drugu kuću na desnoj strani, nakon što uđeš u grad, molim te reci mojoj obitelji da ja trebam samo jedan ručak te da je moj sin mrtav, nakon što ga je ugrizla otrovna zmija."
Nebudist je bio jako iznenađen. Kako je starac mogao biti tako nečovječan? Njegov sin je upravo umro, a on ipak ne pokazuje znakove žaljenja. Povrh toga, nije zaboravio svoj ručak. Kako otac može biti tako hladan?
Nebudist je pronašao starčevu kuću. On je rekao starici: "Tvoj sin je umro nakon ugriza zmije. Otac me je zamolio da ti prenesem poruku, da on treba samo jedan ručak." Starica je zahvalila nebudisti ali nije pokazala nikakvo žaljenje. Nebudist je pitao: "Zar nisi tužna zbog smrti svoga sina?"
Starica je rekla: "Ovaj sin je došao u moju obitelj po svojoj volji. Ja ga nisam pitala da dođe. Sada je otišao. Ja ga ne mogu zadržati. Mi smo kao putnici koji prenoće u istom prenoćištu. Idući dan, svatko od nas ide svojim vlastitim putem. Nitko nikoga ne može zadržati. U stvari, nema potrebe nikoga zadržati. Isto je tako između mene i moga sina. Ja ne mogu upravljati njegovim dolaskom i odlaskom. To slijedi njegovu karmičku unaprijed određenu vezu." Nebudist je čuo ovo i pomislio kako je ovaj par zaista bešćutan.
U isti čas, sestra je izašla iz kuće. Nebudist ju je upitao: " Tvoj mlađi brat je mrtav. Da li si tužna?"
"On je već mrtav. Zašto bih bila tužna? Mi smo kao debla pričvršćena za splav. Mi plovimo zajedno po vodi. Kad naiđe velika oluja, splav se raspadne. Svako deblo slijedi svoj vlastiti put u struji. Debla se više ne mogu spojiti. Mi smo slučajno postali sestra i brat te došli u istu obitelj. Međutim, život je svakome drugačiji. Nema određenog vremena za život i smrt. On je otišao prije mene. Što ja mogu kao sestra učiniti?"
Kad je sestra završila govoriti, druga žena u kući je rekla: "Oh, moj suprug je mrtav".
Nebudist je bio još više zbunjen pa je zapitao ženu: "Tvoj suprug je mrtav pa kako se možeš ponašati kao da se ništa nije dogodilo? Da li si u srcu zaista ravnodušna?"
Žena je mirno rekla: "Naš brak je poput ptica na nebu. One ostaju zajedno po noći. U svitanje, one idu svojim vlastitim putem tražeći hranu. Svatko ima svoju vlastitu sudbinu. To je njegova sudbina, da se nije morao vratiti nakon što je poletio. Ja ga ne mogu zamijeniti. Ja ne mogu nositi njegovu karmu. Mi smo poput ljudi koji su se upoznali na našem putovanju. Mi moramo ići svojim vlastitim putevima prije ili kasnije."
Nakon što je čuo ovo, nebudist je bio vrlo ljut. On je čak zažalio što je prevalio toliki put da bi čuo takve riječi. On je mislio da će moći pronaći istinu, jer je čuo da su ljudi u Balrampuru najodaniji članovima svoje obitelji. On nije predvidio da su oni tako bešćutni.
Pa ipak, htio se je sresti s Shakyamunijem. Nakon svega, bilo bi zaista šteta vratiti se, a ne sresti Buddhu. Nako što je sreo Shakyamunija, nije ništa pitao. Međutim, Shakyamuni je čitao njegove misli i upitao: "Zašto si tako tužan?"
Nebudist je rekao: "Jer se moja nada nije ostvarila. Stvari koje sam susreo su protiv moje volje. Zato sam tužan."
"Tuga ne rješava probleme. Možeš mi jednostavno reći zbog čega si tužan", rekao mu je Shakyamuni suosjećajno.
"Došao sam izdaleka, jer sam saznao da su ljudi u Balrampuru čuli tvoju Dharmu i da su dobri. Međutim kad sam došao, susreo sam se s ovim apsurdnim stvarima ..." Nebudist je ispričao Shakyamuniju priču zemljoradničke obitelji. On smatra da ta obitelj nema nikave ljubavi, da i ne spominje susjećanje. On je mislio da se ove vrste stvari ne trebaju dogoditi u budističkoj zemlji.
Shakyamuni se nasmiješio i rekao mu: " Nije nužno tako. Ono što si ti želio čuti i vidjeti bile su stvari unutar principa ljudskog svijeta. Međutim, ponekad Dharma ne mora slijediti ljudsku prirodu. Kultiviranje je pročišćavanje ljudske prirode, podudarajući se s istinom. Obitelj koju si sreo nije bila u krivu u vezi principa. Oni su znali da ne mogu zauvijek zadržati svoja ljudska tijela. Kad osoba umre, svatko glasno plače za njim. Koje dobro to donosi mrtvoj osobi? Osim toga, život ima rođenje i smrt. Sreća pri rođenju i tuga pri smrti su znakovi zbrke koju svjetovni svijet ima prema životu i smrti. Krug života i smrti nikad se ne zaustavlja."
Nako što je čuo Buddhinu poduku, nebudist je iznenada razumio. Od tada se je preobratio na budizam i postao marljiv redovnik.

Naslov: Re: Poučne priče s raznih strana sveta Uto Dec 21, 2010 2:46 am

Beskućnik

"Posećujući okrepljujuće časove meditacije, čuo sam predivnu priču o jednom učeniku meditacije. Želeo je da sažaljenje postane deo njegovog svakodnevnog života. Živeo je sam u stanu u velikom gradu. Na dnu stepeništa, u hodniku zgrade, životario je jedan beskućnik.

Kao i većina prolaznika, učenik meditacije je svakodnevno prolazio pored beskućnika ne gledajući ga. Nekoliko puta mu je udelio nešto sitnine, uglavnom iz osećaja krivice, ne trudeći se da na njega obraća pažnju niti da o njemu razmišlja. Nije bio ni nemilosrdan ni zao, jednostavno je bio ravnodušan.

Učeći meditaciju ubrzo je video da mora da otvori svoje srce prema svojim bližnjima - ne samo na rečima, već u stvarnom, svakodnevnom životu. Shvatio je da bi najbolji početak za postizanje tog cilja bio upravo taj beskućnik.

Jednog dana je izašao iz svog stana, sišao niz stepenice i pogledao ga pravo u oči, kao da mu je blizak prijatelj. Beskućniku je bilo neprijatno i odmah je skrenuo pogled. Ipak, vrata sažaljenja su konačno otvorena.

Sedmice su prolazile i učenik meditacije je svakoga dana prolazio pored beskućnika, pažljivo se trudeći da ga pogleda u oči. Svakoga jutra, pre izlaska iz zgrade, učtivo bi rekao: "Dobro jutro. Kako ste danas ?" I svake večeri, vraćajući se kući s posla, rekao bi: "Kako ste proveli dan ?"

Ljubaznost se napokon isplatila. Malo - pomalo, beskućnik je izlazio iz svoje čaure i počeo da mu uzvraća poglede, u nekoliko navrata se i osmehnuo. Konačno, posle izvesnog vremena, počeo je da mu odgovara na postavljena pitanja. Odgovarao bi: "Jutros sam prilično dobro. A vi ?" Uveče bi rekao: "Večeras mi je bolje nego jutros. Hvala na interesovanju." Njegovo samopouzdanje je raslo.

Vremenom je to preraslo u ritual u kojem je učenik meditacije počeo istinski da uživa. Iskreno se radovao susretu sa svojim "prijateljem", otkrivši istovremeno da mu je sve lakše da se sprijatelji sa ostalim strancima.

A onda je jednog dana beskućnik nestao bez traga. Učenik meditacije se naprasno rastužio, pitajući se šta bi mogao da bude razlog. Dani su prolazili ali beskućnik mu je i dalje nedostajao. Na kraju se jednostavno pomirio s njegovim nestankom i sećanja su počela da blede. Nastavio je sa svojim uobičajenim životom.

Jednog dana, oko mesec dana kasnije, kada je u povratku s posla ušao u zgradu, na stepenicama je sedeo nepoznati čovek. Kada mu je prišao ovaj je odmah ustao da ga pozdravi. Nije poznavao ovog stranca koji mu je ipak, kao kroz maglu, odnekud bio poznat.

Čovek je ispružio ruku i rekao: "Izvinite što Vas ometam, g-dine, ali samo sam hteo da Vam se zahvalim."

"Da mi se zahvalite ?", uzvratio je učenik meditacije. "Na čemu?"

"Vidite", rekao je stranac,"nekada sam živeo upravo ovde, pod ovim stepenicama. Toliko sam se stideo sebe i imao tako malo samopoštovanja da me niko nije poznavao." Posle kratke pauze, nastavio je. "Godinama unazad niko nije bio ljubazan prema meni. Niko nije hteo ni da me pogleda, a kamoli da mi posveti vreme. Nisam imao prijatelja niti sam cenio sebe. Onda ste Vi počeli da me primećujete. Bili ste ljubazni prema meni. Na kraju sam shvatio da, ako Vi možete da budete ljubazni i ukažete mi poštovanje, onda bih možda i sam mogao da budem ljubazan i pokažem sebi malo poštovanja. Tako sam se pokupio i pronašao posao i stan. Kupio sam novu odeću. Moj se život preokrenuo. A znate zašto ? Zbog Vas. Vaša dobrota i želja da me poštujete i budete dobri prema meni promenili su moj život. Samo sam hteo da Vam se zahvalim."

Naslov: Re: Poučne priče s raznih strana sveta Uto Dec 21, 2010 2:48 am

Površan i pravi prijatelj

Površan prijatelj počne razgovor s cijelim kupom vijesti o svome životu.
Pravi prijatelj pita: » Što je novoga kod tebe?«

Površan prijatelj misli, da su teškoće, o kojima govoriš, svježe.
Pravi prijatelj kaže: » O tome gunđaš već 14 godina. Pokreni se već jednom i učini nešto!«

Površan prijatelj te nikada nije vidio plakati.
Pravi prijatelj ima ramena promočena od tvojih suza.

Površan prijatelj ne zna tvoje roditelje po imenu.
Pravi prijatelj ima njihov telefonski broj u adresaru.

Površan prijatelj donese već skuhano jelo na tvoju zabavu.
Pravi prijatelj dođe ranije, da ti pomogne skuhati i ostane dugo, da ti pomogne pospremiti.

Površan prijatelj ne voli da ga nazoveš, kada je već legao u krevet.
Pravi prijatelj pita: » Što te je zadržalo, da nisi i ranije nazvao?«

Površan prijatelj bi s tobom razgovarao o tvojim problemima.
Pravi prijatelj bi ti volio pomoći da ih riješiš.

Površan prijatelj se kada te posjeti ponaša poput gosta.
Pravi prijatelj otvori tvoj frižider i sam se posluži.

Površan prijatelj misli, da je s prijateljstvom gotovo, kada se prvi put posvađate.
Pravi prijatelj zna, da nakon svađe pravo prijateljstvo tek počinje.

Površan prijatelj očekuje, da ćeš mu uvijek biti na raspolaganju.
Pravi prijatelj zna da će uvijek biti tu kada tebi zatreba!

Naslov: Re: Poučne priče s raznih strana sveta Uto Dec 21, 2010 2:52 am

Vrabac kod psihijatra

"Sljedeći, molim!" - reče psihijatar i začudi se kad ugleda jednog vrapca kako ulazi u ordinaciju. No, on brzo dodje sebi i pozdravi vrapca tako što mu se nakloni i uze u svoju veliku ljudsku ruku desno krilo pacijenta.
"Što vas dovodi k meni?" - upita doktor pokušavajući sakriti zaprepaštenje.
"Gospodine doktore", reče vrabac i sleti na stolicu za pacijente. "Vjerujem da mi još samo vi možete pomoći."
"Pa, vidjet ćemo," reče doktor, "recite, gospodine vrabac, zašto dolazite k meni?"
Vrabac obori glavu i pogleda jednim okom u profesora. "Zovem se Franjo. Moja majka je vrlo poštovala sv. Franju Asiškog, zato mi je dala to ime. Ona je bila vrabica sa sela i ja sam na selu odrastao, ali kasnije, nakon njezine smrti, preselio sam u grad, htio sam više vidjeti, više učiti...i sad sam vrlo nesretan."

"Znači gradski život vam ništa ne doprinosi?", upita profesor.
"Život u gradu je dobar, u osnovi i nije ništa drugo nego život na selu. Teškoće koje ne mogu svladati su i ovdje iste kao i tamo." Zatim vrabac duboko uzdahnu i nastavi dalje:" Moja majka je bila jako vesela. Voljela je svaki dan i cijeli svoj život. Brinula se za naše dobro, imali smo uvijek dovoljno za jelo, ali ona bi imala vremena i da cvrkuće s drugim vrabicama, da leti po svijetu i da nas uči nove pjesme. Ja sam mislio da je to normalan način života, jer ona nam je često pričala o nekom čovjeku koji je rekao: Nebeski Otac nam uvijek daje dovoljno za jesti i mi se ne trebamo brinuti. I ja se nisam nikada brinuo, letio sam tamo kuda sam htio, pjevao sam kako sam htio, zastao sam tamo gdje sam želio jer sam znao da Otac brine o meni. Medjutim što sam više upoznavao druge vrapce, to sam više shvaćao da sam ja drugačiji od ostalih. To me dosad nije smetalo jer su mi svi zavidjeli na mojoj radosti. Ja živim rado i želim svima reći kako je lijepo biti na ovom svijetu. U povjerenju, ja sam poznat kao skladatelj mnogih novih vrapčijih pjesama." A onda mali Franjo utonu, pun jada i nevolje u svoju stolicu i ispriča dalje:"Sad sam upoznao jednu vrabicu koja mi se jako sviđa. Za mene je važno što ona misli, a ona misli kao i mnogi drugi - Mora se misliti na budućnost, štedjeti i skupljati crve, graditi veliko gnijezdo (po mogućnosti s terasom) za cijelu budućnost. To me je učinilo jako nesigurnim. Ona je rekla da ne spoznajem pravo znakove vremena, da se moram prilagoditi drugima, cijeli svijet se brine za budućnost, a ja nisam sasvim normalan što ovako živim. Zato i jesam ovdje kod vas, gosp. doktore, i ja bih želio postati normalan, ali nikako ne mogu zaboraviti kako sam dosad sretno živio, bez ikakvog tereta i u potrazi za novim uvijek sam bio sretan, a sad to uopće nisam. Možete li mi pomoći gosp. doktore?"

Prođe duži moment šutnje.
"Ne", reče profesor najblaže što je moguće da ne bi malog Franju previše iznenadio. "Ne, ja vam ne mogu pomoći zato što vam zavidim."
"Zavidite?! Meni?!", upita Franjo.

"Da. Vidite, u mojoj praksi razgovaram svakodnevno s ljudima koji su izabrali drugi put, koji misle kao i vaša vrabica. Većina njih je već sagradila gnijezdo za svoju budućnost. I zbog samog truda i napora su zaboravili na smijeh i pjevanje. Zaboravili su gledati dalje od ruba svog gnijezda, zaboravili su da je svijet velik i pun lijepih stvari. Oni se trude da njihovo gnijezdo bude sve veće i raskošnije, a ljute se na svoju djecu koja u velikoj radoznalosti sjede na rubu gnijezda i pokušavaju odatle odletjeti. Moram vam iskreno reći da nije za nas ljude jednostavno imati povjerenja u jednog Oca. Previše smo mi djeca svog vremena i uz to previše volimo sigurnost i udobnost. Zato vam zavidim na toj snazi da živite u vanjskoj nesigurnosti, a u unutarnjoj radosti. Ja vam mogu dati samo jedan savjet - ostanite takvi kakvi jeste, vaša vrabica će moći od vas mnogo naučiti." Profesor pogleda Franju preko ruba svojih naočala, a Franjo spusti glavu i pokuša sakriti radost u svojim okruglim očima.
"Znači da sam sasvim normalan?!", morao je još jednom upitati i uz to se zacrveni.
"Zavidno normalni!", potvrdi profesor i uzdahnu dok je ispraćao vrapca Franju do vrata.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Priča o zidu i bršljanu

Trebao je to biti pravi primjer simbioze.
Zar je moglo biti išta loše u beskrajnoj toleranciji prema jednom malo nametljivom biću? Zar moraju svi prijatelji biti istoga karaktera temperamenta?
Tako je razmišljao kameni zid kuće koji se, zbog velikih i ničim urešenih ploha, sam sebi činio hladan i beživotan. Htio je da ga nečije prijateljstvo izbliza prati toplinom i nježnošću.....

Vidjevši kako vjetar savija mali, tek izniknuli bršljan, poželio je svojom stabilnošću, biti oslonac njegovoj krhkosti te ostvariti topao zagrljaj, za kojim je osamljen čeznuo. Bršljan je bio lijep ukras, i dok su njegove grane još bile nježne, oboma im je bilo lijepo....

S vremenom je bršljan jačao, grane su mu odrvenjele i više nisu nježno prijanjale uza zid, nego su bezobzirno prodirale sve dublje. U svojoj dobrohotnosti, zid nije uviđao kolika mu opasnost prijeti. Bezazleno je u bršljanu još vidio ono nježno, lomljivo biće, bio je ponosan što mu je mogao pomoći.

Nije trebalo mnogo vremena da bršljan potpuno prekrije i zasjeni cijelu plohu zida. Ne mareći što mu nanosi bol, posesivno ga je htio do kraja obuzeti. Prodro je u njegovo vezivo, oslabio mu spone, ugrozio stabilnost. Tako se blizina pretvorila u smrtonosan zagrljaj.....

Tada je zid shvatio da ni tople sunčeve zrake, zbog bršljanova nametničkog stava, ne prodiru više do njegovih ploha. On se nadao obogaćujućem prijateljstvu, a bršljan ga je potpuno zasjenio. U bršljanovu zagrljaju više nije bio ni približno topao, kao što je nekoć bio dok ga je grijalo sunce, taj udaljeni, ali istinski prijatelj.

I srce je poput zida.
Ono traži svoje prijatelje.
Ne dopusti stoga da ga prijateljstvo veže nedopustivim zagrljajem posesivnosti, već iskrenom toplinom i uzajamnim darivanjem.....

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Zato jer te volim

Kad si se jutros probudio promatrao sam te i nadao se da ćeš mi se obratiti, uputiti mi makar koju riječ, pitajući me za mišljenje ili zahvaljujući mi za nešto dobro što ti se jučer dogodilo, ali primjetio sam da si bio jako zauzet traženjem robe koju ćeš obući za posao. Nastavio sam čekati dok si još trčao po kući oblačeći se i spremajući, znao sam da bi imao vremena tek da se na trenutak zaustaviš i kažeš mi: “Zdravo!”; ali bio si prezauzet. Zato sam za tebe osvijetlio nebo, ispunio ga bojama i pjevom ptica da vidim hoćeš li me barem tako čuti, ali ni na to se nisi osvrtao.

Promatrao sam te dok si se spremao na posao i strpljivo sam čekao čitav dan. Pretpostavljam da si, zbog mnogih stvari koje si trebao napraviti, bio previše zauzet da mi išta kažeš.

Kad si se vratio kući, vidio sam umor na tvome licu i pomislio sam da te malo osvježim blagom kišom koja ce odagnati taj umor. To je bio moj dar, ali ti si se naljutio i uvrijedio moje ime.

Toliko sam želio da mi pričaš... Ima još toliko vremena, mislio sam. Poslije si uključio televizor. Ja sam te strpljivo čekao dok si gledao televiziju. Večerao si, i uronivši u svoj svijet, ti si ponovno zaboravio popričati sa mnom.

Primjetio sam da si umoran i razumio sam tvoju želju za tišinom. Zato sam spustio sunce i na njegovo mjesto postavio zvjezdani pokrivač. A u njegovom središtu sam upalio jednu svijeću: bio je to prekrasan prizor! Ali ti ništa od toga nisi primjetio.

Kad si išao spavati, poželio si laku noć svojoj obitelji i, kako si legao, gotovo isti trenutak si zaspao. Pratio sam tvoj san glazbom i blagim mislima, a moji anđeli su bdjeli nad tobom. Ali nije važno, jer vjerojatno ni ne primjećuješ da sam uvijek tu s tobom.

Imam više strpljenja nego što misliš i bilo bi mi drago da te makar naučim da ti imaš strpljenja s drugima.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Rijeka i pustinja

Na svom mirnom putu prema moru jedna je rijeka stigla do pustinje i tu se zaustavila. Pred njom su na vidiku bile stijene, provalije, špilje i nanosi pijeska. Rijeka je zastala od straha.

"To je moj kraj. Pustinju neću prijeći, jer će pijesak progutati svu moju vodu i mene će nestati. Nikada neću stići do mora, sve je gotovo", očajavala je.
Voda joj se počela postupno gubiti i rijeka je doista nestajala u pustinji.
Prolazeći onuda vjetar začuje njezino stalno jadikovanje i odluči je spasiti. "Prepusti se suncu da te zagrije, uzaći ćeš na nebo u obliku vodene pare. Za ostalo ću se ja pobrinuti", predloži vjetar.

Rijeka se još više uplaši. "Ja sam stvorena da tečem između dviju obala polako, mirno i dostojanstveno, nisam stvorena da letim zrakom."
Vjetar joj odgovori: "Ne boj se, kad se digneš prema nebu u obliku vodene pare, postat ćeš oblak. Oblak ću prenijeti preko pustinje i tamo ćeš ponovno pasti na zemlju kao kiša. Postat ćeš opet rijeka i teći ćeš prema moru."
No rijeka se odviše bojala i pustinja ju je progutala.

Mnogi ljudi su zaboravili da postoji samo jedan način da se prevladaju iznenadne pustinje osjećaja i divlja bespuća koja ponekad zaustavljaju mirni tok života. Taj način je duhovni život. Valja dopustiti da nas preobrazi sunce tj. Bog, da nas prenese vjetar Duha Svetoga. No to je rizik kojem su se rijetki spremni izložiti. Isus sam je rekao: «Vjetar puše gdje hoće, čuješ mu šum, a ne znaš odakle dolazi i kamo ide.»

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Jednom davno živio je vrlo siromašan, ali vrlo hrabar čovjek po imenu Ali. Radio je za Amara, bogatog starog trgovca. Jedne zimske večeri Amar je rekao:

“Na vrhu planine ovakvu noć niko ne može provesti bez pokrivača ili hrane. Ali, tebi je potreban novac, i ako ti to pođe za rukom, dobićeš veliku nagradu. U suprotnom, radićeš trideset dana bez ikakve naknade.”

Ali je odgovorio: “Sutra ću to pokušati ostvariti.”

No, kad je izašao iz prodavnice, opazio je da duva ledeni vjetar, pa se uplašio i odlučio da svog najboljeg prijatelja Avdija upita je li suludo prihvatati takvu opkladu. Avdi je nekoliko trenutaka razmišljao pa odgovorio:

“Pomoći ću ti. Kada sutra stigneš na vrh planine, pogledaj ispred sebe. Ja ću biti na vrhu susjedne planine, gdje ću cijelu noć provesti uz vatru koju ću zapaliti za tebe. Ti gledaj u nju i misli na naše prijateljstvo – to će te grijati. Uspjećeš, a nakon toga ću tražiti nešto zauzvrat.”

Ali je izdržao iskušenje, dobio novac i otišao k prijatelju:

“Rekao si mi da želiš naknadu.”

Avdi ga je uhvatio za ramena:

“Da, ali ne novac. Obećaj mi da ćeš, ako u mom životu ikada zapuše hladan vjetar, za mene zapaliti vatru prijateljstva.”

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Klesar i njegove želje

Živio jednom jedan klesar. Svaki bi dan odlazio u planinu klesati kamen. I dok bi radio, pjevao je. Iako je bio siromašan nije želio imati više od onoga što ima, i stoga ga nije bilo briga za cijeli svijet.

Jednoga dana bio je pozvan da radi u palači nekog plemića. Kada je ugledao veličanstvenu palaču, prvi put u životu osjeti muku želje i uzdahne: „Kada bih i ja bio bogat! Tada ne bi morao zarađivati za život u znoju i muci kao što to sada činim.“
Zamislite kako je bio iznenađen kada je čuo glas koji mu reče: „Tvoje je želja ispunjena. Od sada, što god zaželiš bit će ti ispunjeno.“ Te su mu se riječi činile nerazumljivim sve dok se te večeri nije vratio u svoju kolibu i mjesto nje našao veličanstvenu palaču kao onu u kojoj je radio. Stoga klesar ostavi posao klesanja kamena i počne uživati u životu bogataša.

Jednoga dana, kad je popodne bilo vruće i sparno, gledao je kroz prozor i opazio kako kralj s velikom pratnjom plemića i robova prolazi pokraj. Mislio je: „Kako bi mi bilo drago da sam i ja kralj i da sjedim u rashlađenoj kraljevskoj kočiji!“ Njegova je želja odmah bila ispunjena, a on otkrije da sjedi naslonjen u udobnoj kraljevskoj kočiji. No, unutar kočije bilo je toplije nego što je pretpostavljao. Gledao je kroz prozor kočije i počeo se diviti snazi sunca koje je sposobno prodrijeti i kroz debeli zid kočije. „Želio bih da sam sunce.“ Reče sam sebi. Ponovno je njegova želja bila ispunjena i našao se kako u svemir šalje zrake topline.

Sve je išlo dobro neko vrijeme. Tada, jednog kišnog dana, pokuša prodrijeti kroz guste oblake, ali nije mogao. Bio je promijenjen u oblak i dičio se svojom moći da može zamračiti sunce – sve dok se nije pretvorio u kišu i na svoju nepriliku otkrio da mu je veliki kamen prepriječio put i bio je primoran teći oko njega.

„Što?“ povika. „Da je običan kamen moćniji od mene? Želim postati kamen.“ I odmah, evo ga kako se visoko dizao u planini. Jedva je imao vremena uživati u novom stanju kada začuje čudan zvuk koji je dolazio od dlijeta ispod njega. Pogleda dolje i na svoj užas opazi čovječuljka kako sjedi i kako je zaposlen da od njegovih nogu odsječe gromadu kamena.

„Što?“ poviče. „Bijedno stvorenje poput toga da je moćnije od divovskog kamena kao što sam ja? Želim biti čovjek!“ I tako je nanovo postao klesar koji bi odlazio u planinu rušiti kamen i tako u znoju i muci zarađivati svoj kruh, ali s pjesmom u srcu, budući da je bio zadovoljan s onim što jest i da živi od onoga što ima.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Maharadža je isplovio na more kadli se podiže velika oluja. Jedan od robova na lađi počeo je plakati i jadikovati od straha, budući da nikada prije nije bio na brodu. Njegov plač je bio tako glasan i uporan da su na lađi svi bili srditi, a maharadža je bio za to da bude bačen preko palube u more.
Ali njegov glavni savjetnik, koji je bio i mudar, reče: "Ne. Prepustite ga meni. Mislim da ga mogu izliječiti."
Zapovijedi mornarima da čovjeka bace u more. U trenutku kad se našao u moru, jadan rob počeo se od užasa derati i divlje lupati po vodi. Nakon nekoliko sekundi mudrac zapovijedi da ga izvuku na palubu.
Našavši se na palubi, rob je ležao u jednom kutu u potpunoj tišini. Kad je maharadža pitao svog savjetnika za razlog, ovaj odgovori: "Nikad ne shvaćamo koliko smo sretni sve dok se naše stanje ne pogorša."

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Imamo dvije ruke...

Nogometna lopta u mojim rukama vrijedi 150 kuna. Ta ista lopta u rukama, ili nogama, nekog poznatog nogometaša vrijedi puno više.
Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Skalpel u mojim rukama može raniti, može biti opasan, ali taj isti skalpel u rukama nekog dobrog kirurga može spasiti nečiji život. Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Štap u moji rukama može držati na odstojanju neku za mene opasnu životinju. Štap u Mojsijevim rukama je podijelio more.
Ovisi u čijim se rukama nalazi.

Pet sendviča u mojim rukama, obilan su doručak, ali ti isti sendviči u Božijim rukama, mogu nahraniti sve gladne.
Ovisno u čijim se rukama nalaze.

Čavli u mojim rukama mogu pomoći da izradim pseću kućicu ali čavli u Isusovim rukama mogu spasiti cijeli svijet.
Ovisi u čijim se rukama nalaze.

Zato stavimo naše brige, naše strahove, naše misli, naše nade, naše sne, naše obitelji, naše odnose u Božije ruke.

Zato jer sve ovisi o rukama u kojima se nalazi.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Na udaljenosti od nekoliko desetina metara, bila jednom dva bunara. Ponekad su se pogledavali, ponekad razgovarali. Bili su jako različiti.

Prvi je bunar bio savršen. Drugi je bunar bio napukao. Prvi je zadržavao vodu, drugi nije. Prvi je bio čist i tek mu se poneki insekt ili ptica tu i tamo približio. Ponosio se svojim savršenstvom. Drugi je bio obrastao bršljanom i travama. Oko njega su se sakupljali brojni insekti i ptice. Pili su iz njegovih pukotina. Nije bio savršen ali bio je jako, jako sretan.

Imamo potrebu vjerovati u savršenstvo a imamo i hrabrosti biti nesavršeni. Živimo u svijetu u kojemu se savršenost brka sa pojmovima: prvi, nadmoćni, u centru pažnje, biti netko i nešto. Onaj tko širi svoje ruke najčešće nema neku karijeru niti je posebno uspješan ali nailazi na mnogo ljudi koje može zagrliti.
-

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Nepoželjna gošća

Jednog dana netko je pozvonio na ulaznim vratima.
"Smetam li?"
"Dolaziš li u posjet, a da ne smetaš?"
"Znam, nerado sam viđena", reče mi moja gošća, "ali što mi preostaje, nego pozvoniti, pokucati i reći: Vrijeme je. Jednog od vas, tebe ili tvoju ženu moram uzeti sa sobom. Ti odluči".
"Slušaj, prijateljice", rekoh, "ja previše volim svoju ženu, a ona se toliko raduje životu - ako se mora umrijeti, uzmi radije mene".
"Govoriš, bez da si ozbiljno razmislio", reče mi moja gošća, prijateljica Smrt. "Odluka i nije tako jednostavna. Tko umre, taj je u prednosti. Oslobodio se svih zemaljskih briga. Sve što te danas još muči, borba za život, svađa sa susjedom, novac koji si posudio, a nisi vratio, strah pred bolešću... sve će to nestati tvojom smrću".
"Tako ti to vidiš", rekoh, "tvoja je zadaća da čovjeka kojeg želiš odnijeti, tješiš. Što se mene tiče, ako će ja umrijeti prije moje žene, neću biti u prednosti, jer ja ju volim".
Smrt me pogledala i rekla "Baš zbog toga što ju voliš, razmisli još jedanput. U sretnom braku u kakvom ste živjeli 45 godina, gdje ste se brinuli jedno za drugo, gdje ste sve dijelili, bit će onaj koji ostaje, jače pogođen od onog koji odlazi. Ne vjeruješ mi? Razmisli kako će izgledati život tvoje žene. Njezino je srce slomljeno zbog tvog odlaska. Mora živjeti s time. Zajedničke brige past će samo na njezina ramena. Život će joj, ako ti ne stojiš uz nju biti težak. Nikog nema da ju tješi, da joj obriše suze, da joj olakša patnje. S kime podijeliti tugu? Sjećanje na tebe će ju mučiti. Bit će osamljena. Vaši će se prijatelji povući, jer tko je bio sprijateljen s vama obadvoma, u većini slučajeva ne zna što bi učinio samo s jednim. Tvoja će žena usamljena sjediti u fotelji, sat će kucati, uvije će gledati na sat, ali nitko ne ulazi, ni ti, a niti itko tko bi pitao za tebe kao prije. Ona će mirno sjediti, usnice će joj se stanjiti i sjećati će se što je propustila za tvog života; da ti nije ni jednom zahvalila što si je uzeo za ženu i da si joj bio dobar suprug. Neizgovorene riječi ljubavi leže joj na duši poput olovnog utega koji ju vuče prema dolje i ne da joj disati. Svaka joj je minuta poput vječnosti. Razgovarati će s predmetima oko sebe, jer nema nikog kome bi otvorila svoje srce. Kasnije će svakim danom ostati ležati sve duže u krevetu. Ta zašto da ustaje. Ta nitko ne čeka na nju... Želiš li je zaista prepustiti toj boli?"
"Ne!" viknuh. "Ne smije tako živjeti. Ja ju volim više nego samoga sebe. Neka radije ja živim tako jadno, a nju uzmi u miru. Ona spava gore. Uzmi ju nježno, da je ne probudiš. Nek otvori svoje oči tek pred Bogom, da ne bi pitala za mene, da li ću moći bez nje".
Smrt klimnu glavom, te krene stepenicama do sobe gdje je spavala moja žena.
"Ne!", viknuh opet. "Ostavi mi ju, ili uzmi mene! Ne bih mogao podnijeti da ne čujem više njezina glasa, njezinih koraka u kući. Ne mogu sjediti sam za stolom, ne mogu ležati u krevetu, bez da čujem njezino disanje. Kakve mi radosti ako ona ne sudjeluje u tome: fotelja na kojoj je najradije sjedila, njezin kaput na vješalici, svaka košulja koju uzimam iz ormara, a ona ju je oprala i ispeglala, svaka čarapa koju je zakrpala, čak i klupa u crkvi na kojoj smo zajedno klečali i molili se - kako da izdržim pogled na sve to? Razum bi mi se pomutio od pomisli što sam sve propustio; kolike nježne riječi su ostale neizgovorene. Zašto sam toliko puta čitao novine, ili buljio u televizor, umjesto da sam s njom čavrljao, divio se njezinoj ljepoti. Nikad joj zadnjih godina nisam rekao: Hvala ti što si tu. Hvala ti što si me htjela za muža. Nikad joj nisam zahvalio za ljubav, strpljivost, smiješak s kojim me je dočekivala. Sada znam da je riječ "moja žena", koju sam tek tako izgovarao, da je to najljepša riječ koju ljudski jezik poznaje. Dozvoli mi da, prije nego mi je uzmeš, pođem još jedanput k njoj, daj mi tri dana, tri sata, da učinim barem nešto od onog što sam desetljećima propustio..."

Smrt siđe niz stepenice i reče mi:"Upravo sam pogledala u svoj rokovnik i otkrila da sam se zabunila u kućnome broju. Vas dvoje ste zapisani nekoliko stranica dalje. I iskoristite vrijeme do tada, jer kad opet dođem, neću vam pokloniti tri dana, čak ni tri minute za popravak onoga što ste propustili u posljednjih 45 godina"

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Nisu na prodaju

Mladi bračni par uđe u najbolju trgovinu u gradu. Muž i žena dugo su promatrali šarene igračke poredane na policama, povješane o stropu, u dražesnom neredu na klupama. Bilo je tu lutaka koje se smiju i koje plaču, elektroničkih igara, minijaturnih kuhinja koje spremaju pizze i torte.
Nisu se mogli odlučiti. Priđe im mlada i otmjena prodavačica.

"Vidite", objašnjavala je žena, "mi imamo malenu djevojčicu, ali oboje smo odsutni po cijeli dan, a često i navečer."
"Riječ je o djevojčici koja se rijetko smije", nastavio je čovjek.
"Htjeli bismo joj kupiti nešto što će je usrećiti", ponovno će žena, "I onda kad nas nema... Nešto što će je veseliti kad bude sama."

"Žao mi je ", nasmiješi se ljubazno prodavačica. "Mi ne prodajemo roditelje!"

Bruno Ferrero

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Beraci tresanja

Farmeri iz oblasti Ber Rivera u Novoj Škotskoj, u kojoj uspijeva jedna od najboljih vrsta trešanja na svijetu, imaju jedan nesvakidašnji običaj. Za vrijeme berbe trešanja, za određenu cijenu farmer “daje u zakup” jedno drvo na sat. Čim zakupac plati, drvo je “njegovo” i on može slobodno da bere. Sve trešnje koje ubere za to određeno vrijeme pripadaju zakupcu, jer se zakup ne mjeri po količini već po vremenu. Kada vrijeme istekne, drvo se predaje sljedećem zakupcu. U okviru ovakvog sistema onaj ko obere najviše trešanja za najkraće vrijeme, dobija najviše novaca.Jedan berač izdvajao se od svih ostalih. On bi uvijek nabrao najviše sa stabla koje je uzeo “u zakup”.
“Kako to uspijevate?” - pitali su ga.

“To je prosto”, - nasmijao se - “ja jednostavno ne berem sa donjih grana.”Pošto se sa donjih grana najlakše bere, većina berača počinje od njihovog roda. Fokusirani na branje plodova sa ovih grana, zaboravljaju bogati rod koji se nalazi na višim granama!

Tako je i u životu. Ne isplati se težiti onome što se može lako dosegnuti. Ovakav stav zahtijeva mnogo rada i postavlja mnoge zahtjeve čovjeku koji gleda unaprijed i postavlja ciljeve koji su viši od ciljeva mnogih. Potrebno je mnogo hrabrosti i napora da se ideja pretvori u akciju ili stvarnu vrijednost. Onima koji su spremni da se uhvate u koštac sa težim zadacima neće biti lako, ali postići će rezultate.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Soba sa 1000 demona

Svakih 5 godina, članovi drevnog reda tibetanskih sveštenika skupljaju se na jednoj tajnoj lokaciji visoko u Himalajima radi svetog rituala. Za samo jedan dan, svakom svešteniku se nudi prilika za prosvjetljenjem. Sve što treba da urade je da prođu cijelim putem kroz sobu poznatu kao “Soba sa 1000 demona” i da izađu iz nje živi!

Problem je samo u tome što se unutar “Sobe sa 1000 demona” demoni pojavljuju u obliku tvojih najvećih strahova…zmija, paukova, dubokih provalija ili čega god drugog.

Postoje samo dva pravila: prvo, jednom kada uđete u sobu, niko ne može ući i spasiti vas; drugo, nemoguće je izaći iz sobe kroz vrata kroz koja ste ušli.

A za one hrabre duše koje usuđuju da se suoče sa svojim strahovima u potrazi za prosvjetljenjem, postoje samo dva savjeta:

1. Upamti, šta god da misliš da se nalazi oko tebe, to je samo projekcija tvog sopstvenog uma,
2. Bez obzira šta misliš da vidiš, čuješ, misliš ili osjećaš, nastavi da hodaš. Jer samo ako nastaviš da hodaš, doći ćeš do izlaza.

Uvijek idi u pravcu u kom raste tvoj strah.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Smisao zivota

Ne zaboravi da je svakome ponekad teško. Nevjerovatno je iznurujuće kad svakog dana radiš nešto u čemu ne uživaš ili za šta te je baš briga. Ali ako slijediš svoje snove, bar ćeš se izmoriti onim što najviše voliš. Dobro, možda će ti se činiti da to baš i nije veliki doprinos sveopštoj ravnoteži. Ipak, veruj mi da jeste.

Ako iscijediš ono najbolje iz svog života i uživaš u svakoj kapi sve obično oko tebe postaće neobično. Kad radiš ono što voliš, svakog se jutra izmigoljiš ispod ćebeta i drago ti je što je svanuo još jedan dan i ispuni te iskrena radost koja je strašno zarazna.

Baš kao kad prsneš u smijeh, pa onda još neko počne da se smije sa tobom, i još neko, dok na kraju svi ne počnete da se valjate od smijeha, i ne zaboli vas stomak, i ne ostanete bez daha, toliko da ne možete ni da ustanete.

Ali ipak je od svega najbolje to što kad radiš ono od čega ti se brkovi ukovrdžaju (naravno, pod pretpostavkom da imas brkove) time ohrabruješ i druge da slijede svoje snove, i tako ti, prijatelju, mijenjas svijet!

Znaš šta? Čak i da debelo omaneš i sve živo zabrljaš, svejedno ćeš uživati u toj nevjerovatno zabavnoj životnoj pustolovini, i uveče ćeš zaspati znajući da si dao sve od sebe i učinio nešto, a ujutru ćeš se radovati budućnosti koja je divna i uzbudljiva koliko god poželiš.

A znaš šta još? Ako samo oslušneš srce i mućneš glavom, nikad nećeš omanuti!

Bredli Trevor Griv

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Stranac

Nekoliko godina nakon što sam došao na svijet, moj tata je upoznao stranca koji je tek došao u naš gradić. Od samog početka tata je bio opčinjen pridošlicom i brzo ga pozvao da živi s našom porodicom. Stranca smo brzo prihvatili i od tada je živio sa nama.

Dok sam odrastao nijednom se nisam zapitao o njegovoj ulozi u našoj porodici. U mom dječijem umu on je imao posebno mjesto. Roditelji su me odgajali komplementarno: mama me je učila da razlikujem dobro od zla, a tata me učio da budem poslušan. Ali stranac, on je bio pripovjedač. On bi nas držao opčinjene satima svojim avanturama, misterijama i komedijama.

Kad sam želio da saznam nešto o politici, istoriji ili nauci, on je uvijek znao sve odgovore o prošlosti, razumio je sadašnjost i činilo se da je čak u stanju da predvidi budućnost! Moju porodicu je odveo na prvi veliki fudbalski meč. Nasmijavao me i rastuživao. Stranac nikad nije prestajao pričati, ali tati to izgleda nije smetalo.

Ponekad, mama bi tiho ustajala i odlazila u kuhinju gdje je bilo tiho i mirno, dok smo mi jedni druge stišavali da čujemo šta ima da nam kaže. Danas se pitam da li se ikad molila da stranac ode iz našeg doma.

Tata je upravljao našim domom s određenim moralnim normama, ali stranac nikad nije osjećao obavezu da ih prati. Profane priče, naprimjer, nisu bile dozvoljene u našoj kući. Ni od nas, ni od naših prijatelja, ni od posjetilaca.

Naš dugogodišnji posjetilac, s druge strane, glatko bi se provlačio s psovkama koje su parale moje uši i tatu tjerale da pobjesni, a mamu da pocrveni. Tata nije dozvoljavao liberalnu upotrebu alkohola, ali nas je stranac podsticao da ga redovno pijemo. On je učinio cigarete da izgledaju privlačno, cigare džentlmenski, a muštikle prefinjeno.

Slobodno je govorio o seksu, čak i previše. Njegovi komentari su ponekad bili provokativni, ponekad sugestivni, a ponekad jednostavno besramni.

Danas znam da su moja shvatanja o ljubavnim vezama u velikoj mjeri formirale strančeve priče. Iz dana u dan stranac je protivrječio vrijednostima mojih roditelja, ali su ga ipak rijetko ućutkavali. I NIKAD ga nisu zamolili da napusti našu kuću.

Više od 40 godina je prošlo od kad se stranac uselio u život naše porodice. Jako se brzo uklopio pa danas ni izbliza ne izgleda tako očaravajući kao što je bio s početka. Međutim, čak i ako danas uđete u kuću mojih roditelja i dalje ćete ga pronaći kako sjedi u svom ćošku, iščekujući nekoga da ga sasluša, da priča s njim dok mu pokazuje svoje slike.

Kako se zvao stranac?

Mi smo ga prosto zvali – TV.

U međuvremenu je dobio i suprugu. Zovemo je računar.

Njihovo prvo dijete zovemo mobilni telefon.

A njihovo drugo dijete – Facebook.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Budite strpljivi

Ovo je istinita priča koja se jednom desila u Americi.

Čovjek je izašao iz svoje kuće da se divi svom tek kupljenom autu. Na njegovo ogromno iznenađenje, njegov trogodišnji sin je razdragano udarao čekićem po sjajnoj farbi njegovog novog auta. Čovjek smjesta pritrča, odgurnu sina i poče od bijesa da ga tim istim čekićem udara po prstima sve dok se dječakovi prsti nisu pretvorili u mesnatu kašu. Kada se smirio i uvidio šta je napravio, hitno je odvezao dječaka u bolnicu. I iako su se doktori očajnički trudili da spasu dječakove smrskane kosti, morali su ipak na kraju da mu amputiraju prste na obje ruke.

Kada se dječak probudio nakon operacije i vidio svoje zavijene patrljke, nježno i nevino reče ocu: „Tatice, izvini zbog tvoga auta.“ A zatim ga upita: “Ali kada će moji prsti opet narasti?“

Otac je ustao, otišao kući i ubio se.

Sjetite se uvijek ove priče kada sljedeći put vidite vaše Dijete da prospe mlijeko po stolu ili kada čujete plač vaše Bebe. Razmislite dobro prije nego izgubite strpljenje sa nekim koga volite. Auta se mogu popraviti. Polomljene kosti i teška osjećanja često ne mogu.

Mi isuviše često ne prepoznajemo razliku između čovjeka i njegovih postupaka.

Ljudi griješe. Ljudima je dozvoljeno da griješe. Ali ono što mi uradimo dok nas drži bijes, to će nas vječno progoniti.

Stanite i razmislite. Razmislite prije nego što bilo šta uradite. Budite strpljivi u životu. Pokušajte barem da razumijete…i da volite…da mnogo volite.

Naslov: Re: Poučne priče s raznih strana sveta Čet Dec 23, 2010 8:35 am

Diogen i Aleksandar Veliki

Aleksandar Veliki krenuo je u osvajanje, pa se prvo zaustavio kod svog mudrog prijatelja Diogena. Pozdravili su se s mnogo privrženosti, jer su bili stari prijatelji, a nisu se ni vidjeli već neko vrijeme. Diogen se udobno odmarao na svom omiljenom ležaju, dok je njegov uznemireni prijatelj hodao gore-dolje.

Diogen započe razgovor:”Gdje ideš ovog puta?”

Aleksandar odgovori: “Prvo idem osvojiti Malu Aziju.”

“A gdje poslije toga?”, upita Diogen svog ambicioznog prijatelja. Aleksandrovi podvizi uvijek su u njemu pobuđivali radoznalost.

“Onda ću ići u osvajanje Indije”, odgovori Aleksandar.

“A zatim šta?”, upita mudrac.

Aleksandar odgovori: “Osvojiću cijeli svijet.”

Zamišljeno se smiješeći, Diogen podignu pogled prema Aleksandru s izrazitim izazovom u očima i reče mu: “Jednom, kada osvojiš cijeli svijet, šta ćeš onda raditi?”

“Ah,” reče Aleksandar, “onda ću se moći odmarati i opuštati.”

Ovaj odgovor navede Diogena na histeričan smijeh. Pa zovnu svog stalnog pratioca, krhkog psa koji se je nedaleko odmarao: “Čuješ li šta je ovaj luđak upravo rekao?”

Diogen povjeri psu: “On će se odmarati nakon šta osvoji svijet. Pa mi se već odmaramo, a da nismo osvojili ništa!!!”

Potom se Diogen okrenu prema Aleksandru i reče: “Ako je odmor i opuštanje tvoj krajnji cilj, zašto se ne pridružiš meni i mom psu u ovoj udobnoj sobi? Dovoljno je mjesta za svu trojicu. Zašto bi sve to radio kad se već sada možeš odmarati s nama?!”

Zamisli da se možeš naći u mogućnosti da osvojiš cijeli svijet. I šta onda?! Šta da radiš sa cijelim svijetom? Osvojiš i posjeduješ sve što se može imati, i šta dalje? Koji je smisao posjedovanja?! Sasvim sigurno bi izgubio zadovoljstvo. I šta bi sa cijelim svijetom? Sa svijetom i ne baš puno, ali najvjerovatnije bi krenuo u potragu za unutrašnjim mirom. Zašto onda ne bi krenuo u potragu za mirom odmah, prije nego što kreneš u lov na bogatstvo, slavu i uspjeh? Zašto ne bi pojednostavio svoj život i postigao unutrašnji mir puno brže nego da trčiš za svim tim?

Diogenu je to očigledno bilo jasno, od samog početka.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Iskrena ljubav

U drevnoj Kini, oko 250 g. pne. princ regiona Thing-Zda je trebao da bude krunisan za cara, no prema važećem zakonu trebao je prvo da se oženi. Kako je to značilo izabrati buduću caricu, princ je trebao da nađe mladu ženu kojoj je mogao apsolutno vjerovati. Prema savjetu mudrog čovjeka odlučio je da pozove sve mlade žene regiona s namjerom da nađe dostojnu kandidatkinju.

Stara žena, koja je služila u palati godinama, čula je za pripreme za ovo okupljanje i osjetila se veoma tužno jer je njena kćerka tajno bila zaljubljena u princa. Kada je stara žena stigla kući, rekla je svojoj kćerci i bila užasnuta kada je shvatila da njena kćerka ima namjeru ići u palatu.
Stara žena je bila očajna:
“Ali kćeri, šta ćeš ti tamo? Sve najbogatije i najljepše djevojke sa dvora će biti prisutne. To je besmislena ideja! Znam da patiš, ali ne pretvaraj tu patnju u ludilo.”
A kćerka joj odgovori:

“Moja draga majko, Ja ne patim i sigurno nisam poludjela. Znam da neću biti izabrana, ali to je moja jedina šansa da provedem bar nekoliko trenutaka blizu princa i to me čini srećnom, iako znam da me poprilično drugačija sudbina čeka.”

Te noći, kada je mlada žena došla u palatu, sve najljepše žene su zaista bile tamo. Nosile su najljepšu odjeću i najljepši nakit i bile spremne uraditi sve da iskoriste priliku koja im se nudi. Okružen članovima dvora princ objavi izazov:
“Daću svakoj od vas sjemenku. Za šest mjeseci, mlada žena koja mi donese najljepši cvijet biće buduća carica Kine.”

Djevojka je uzela svoju sjemenku i posadila je u saksiju, a kako nije bila nešto posebno vješta u umjetnosti vrtlarstva, pripremila je zemlju sa velikim strpljenjem i nježnošću. Vjerovala je da će cvijet izrasti velik kao njena ljubav i nije se brinula za rezultat. Tri mjeseca su prošla, a nisu se pojavili izdanci. Mlada žena je pokušala sve, raspitivala se kod poljoprivrednika i seljake, koji su joj pokazali razne metode uzgoja ali su se sve pokazale bezuspješno. Svaki dan je osjećala da joj njen san izmiče iako je njena ljubav bila jaka kao i do tada. Napokon je isteklo šest mjeseci, a još uvijek ništa nije izraslo u posudi. Iako nije imala šta da pokaže, znala je koliko je truda posvetila tome tokom proteklog vremena, pa je rekla majci da će se vratiti u palatu u dogovoreno vrijeme.
Osjećala je da će ovo biti zadnji sastanak sa njenom istinskom ljubavi i ne bi ga propustila ni za šta na svijetu.

Dan objave je stigao. Djevojka se pojavila sa svojom saksijom bez biljke i vidjela da su sve ostale kandidatkinje postigle prekrasne rezultate. Svaka je od njh uzgojila cvijet sve ljepši od ljepšeg u različitim bojama i oblicima.
Napokon, dugoočekivani momenat je došao. Princ je ušao u prostoriju i proučio svaku kandidatkinju vrlo pažljivo. Nakon toga je objavio da je njegov izbor, njegova buduća žena, kineska carica, sluškinjina kćerka. Ostale djevojke su počele protestovati govoreći da je izabrao jedinu od njh koja nije uspjela uzgojiti biljku.

Tada je princ mirno objasnio smisao izazova:

“Ova mlada žena je jedina uzgojila cvijet koji je čini dostojnom carice: cvijet ISKRENOSTI. Sve sjemenje koje sam vam predao bilo je sterilno, i ništa nikada nije moglo iz njega da naraste.”

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Bolesno drustvo

Bilo jednom jedno selo u kojem su svi stanovnici šepali na desnu nogu.

Jednog dana u selo dođe stranac i nastani se tu.

No taj stranac je imao obje noge zdrave.

Nakon izvjesnog vremena, seljani počeše da ga gledaju ispod oka.

Ubrzo potom, počeše ga i izbjegavati.

A na kraju se skupiše da rasprave o problemu.

Poslije kratkog dogovora doniješe odluku.

Sljedećeg dana uhvatiše stranca i šipkama, motkama i štapovima smrskaše mu desno koljeno.

Biti dobro prilagođen duboko bolesnom društvu nije mjera zdravlja. – Džidu Krišnamurti

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Svetlost je vecna

Ne tako davno na jednoj Paraolimpijadi, devet atletičara, svi sa mentalnim i fizičkim nedostacima, stajalo je na startnoj crti na trci od 100 metara. Startni pištolj dao je signal za početak trke, i trka je počela.

Nisu svi trčali, ali je svako htio učestvovati i pobijediti. Trčali su kako je ko mogao, a onda se je jedan dječak spotaknuo i pao, te počeo plakati. Ostalih 8 trkača je čulo plač, neki su usporili i vratili se, a neki dotrčali do njega. Svi do jednoga.
Djevojka s Daunovim sindromom sjela je i zagrlila dječaka koji je plakao i upitala ga: “Je li ti sada bolje?”

Zajedničkim snagama uzeli su ga u naručje, a zatim su svih devet trkača rame uz rame došetali do ciljne crte.
U tom trenutku svi gledaoci su ustali i počeli da aplaudiraju, a aplauz je trajao dugo…vrlo dugo…

Zašto?

Zato što negdje duboko u svima nama svi mi znamo da najnužnija stvar u životu nije naša vlastita pobjeda. Najvažnija stvar u ovom životu je pomoći drugima da pobijede, čak ako to i znači usporiti ili izmijeniti svoju vlastitu trku.

Svijeća ne gubi svoj sjaj ako pali drugu svijeću.

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Savrsena zena

Studenti počeše da zapitkuju svog profesora:
“Vi ste tako mudri i iskreni. Svi vas poštuju, žele da vas oponašaju i da vas slijede. Ali ipak, sve nas jako zanima jedna stvar, zašto se još uvijek niste oženili?”

Profesor, zatečen ovim pitanjem, u početku se je snebivao, ali ubrzo poče da se otvara i da priča:
“Vidite, ja sam uvijek tražio Savršenu Ženu! I u tom traženju, proputovao sam mnogo zemalja. Jednom sam volio jednu prelijepu djevojku. Bila je nevjerovatno, nevjerovatno lijepa. Nijedan muškarac nije mogao da odoli njenoj ljepoti. Ali nažalost, njena duša nije imala takvu ljepotu, pa smo se nakon izvjesnog vremena i razišli. Poslije toga sam sreo još jednu mladu djevojku. Ona je bila i lijepa i pametna i obrazovana. Ali nažalost, karakteri su nam bili potpuno različiti i morali smo da prekinemo našu vezu.
Vidio sam od tada mnogo predivnih žena, ali ja sam još uvijek tragao za onom svojom Savršenom.”

“I šta se desilo, zar niste nikada sreli takvu?”

“Jesam. Sreo sam je! Jednoga dana pojavila se baš takva: Savršena Žena – pametna, lijepa, očaravajuća, produhovljena, elegantna, dobra…prostim riječima: samo savršenstvo!”

“I tada ste se oženili?!” – oduševljeno i nestrpljivo uglas upitaše studenti.

“Ne! Na moje veliko razočarenje, ispostavilo se da ona traži SAVRŠENOG MUŠKARCA!!!”

Posts : 62 Reputacija : 3 Join date : 06.12.2010

Zena me ne cuje

Čovjek se bojao da mu žena više ne čuje onako dobro kako je prije čula. Pomislio je da bi joj možda bili od
pomoći slušni aparati. No nije znao kako da joj to saopšti, a da se ona ne uvrijedi. Odlučio je da pozove njihovog kućnog doktora i da sa njim porazgovara na tu temu.
Doktor mu je rekao za vrlo jednostavan test koji će primjeniti na ženi da bi doktor znao precizno o kakvom
gubitku sluha se radi.

“Ovako ćeš uraditi”, rekao je doktor, “odmakni se od nje deset metara i tonom normalnog razgovora obrati joj se da vidiš da li će te čuti. Ako te ne čuje, priđi joj 2 metra bliže pa joj se opet obrati istim riječima. I sve joj se tako približavaj po dva metra dok ne dobiješ odgovor od nje.”

To veče, žena je bila u kuhinji spremajući večeru, a muž je bio u dnevnom boravku. Muž reče sebi: ”Ok, sad sam otprilike deset metara udaljen od nje. Baš da vidim šta će se desiti.”

Normalnim tonom joj se obrati: ”Draga, šta ima za večeru?”
Nema odgovora!

On se približi za dva metra u pravcu kuhinje i ponovi opet normalnim tonom: ”Draga, šta ima za večeru?”

I dalje nema odgovora.

Približi se još za dva metra i ponovi isto. Opet bez odgovora. Došao je već do vrata kuhinje…”Draga, šta ima za večeru?”

Dođe joj do iza leđa i opet ponovi: ”Draga, šta ima za večeru?”
“O bože dragi!!!……pa po peti put ti već govorim, piletina i krompir. Šta je s tobom?!!!”

Ne mora problem uvijek biti u nekom drugom kako to obično mislimo.
On može biti i u nama samima.

» Poučne narodne priče iz naših krajeva
» Najlepše pesme sveta
» Bajke iz svih krajeva sveta
» Kratke ljubavne priče
» Obično - neobične priče iz života